Česta je pojava da se autorska, izvođačka i izdavačka djelatnost minoriziraju na način da se njihov krajnji proizvod, a to je pjesma, smješta u sferu zabave koja implicira da ako je nešto zabavno automatski nije ozbiljno pa ne treba puno truda da bi se jedan takav proizvod isporučio. Takvo razmišljanje nije nimalo bezazleno jer ukoliko naiđe na plodno tlo kod šire javnosti, može poslužiti kao mač u rukama raznih vladara digitalnih carstava koji njime režu pravo autora i izvođača da za isporuku svojih djela koja publika želi konzumirati, što generira novac, dobiju fer naknadu zasnovanu na pošteno procjenjenoj gospodarskoj vrijednosti.
